PELIN ME JE BACIO NA DNO

Opet mi moji demoni ne daju mira. Opet me opsjedaju u ovoj natprosječno toploj decembarskoj noći i ne daju mi da spavam. Šapuću mi da opet pokleknem i padnem u kandže svog omiljenog poroka, gorkog pelina. Koliko god da se odupirem, ne mogu pobijediti, to je jače od mene. Oduvijek sam bio slab, priznajem. Moj najveći problem u životu je što ne znam reći „ne“, posebno alkoholu. Kad god je alkohol u mojoj blizini, ja se poslužim. Kad me neko ponudi, ne odbijam ga. Znate kako se kaže u narodu da je „teško žabu u vodu natjerati“. Šaputanje i nagovaranje tog malo vražićka ne prestaje. No, to više nije šaputanje. Vrag postaje sve glasniji i glasniji. Počinje preuzimati potpunu kontrolu nad mojim umom, nad mojim tijelom. Dopuštam mu da pobijedi. Otvaram vrata sobe. Jak vjetar puhne kroz otvoreni prozor pa zalupim vratima. Brzinski siđem niz stepenice, prilazim frižideru i otvaram ga. Par trenutaka ga držim otvorenog i oklijevam. Razmišljam da li da zgrabim bocu pelinkovca i da ga popijem ili ne. Naravno, nakon tih par sekundi razmišljanja i oklijevanja, ipak vadim bocu iz frižidera, zatvaram vrata i žurno se penjem uz stepenice. Ovaj put ne dopuštam da vrata moje sobe zalupe, jer ih držim čvrsto. Prije nego otvorim bocu pelina, zatvaram prozor, jer je vjetar postao jači i svježiji. Sigurno dolazi do promjene vremena. „Sutra će sigurno zahladniti i padat će kiša. Možda snijeg. Ko zna. Vrijeme u decembru ove godine je baš promjenjivo i nepredvidivo“,  razmišljam u sebi. Misli mi opet skreću na flašu s pelinom. Ne mogu više idržati tu žudnju za alkoholom koju osjećam u tijelu i u mozgu pa je otvaram brzinski kao da nikada nisam vidio ni okusio alkohol u životu. Palim kompjuter, ulazim na youtube i sebi puštam kafanske pjesme da me dokrajče ove noći. Ne smirujem se dok ne popijem cijelu bocu. Opet sam se napio. Opet ne znam za sebe. Opet sam dopustio jebenom vragu da me pobijedi. „Ma koji vrag?! Koga ja to zavaravam. Sam sebe očito. Vrag i ne postoji. Sam sam sebe nagovorio da pijem i sam sam sebi kriv što sam opet dotakao dno. Što mi je ovo opet trebalo?“, pitam sam sebe onim dijelom mozga koji još uvijek nekako funkcioniše dok se valjam po podu i smijem se kao luđak. Smijem se sam sebi. Smijem se svojoj slabosti zbog koje se ne mogu suočiti sa svojim problemima pa utjehu tražim u alkoholu. Ne razmišljam o tome da će mi to pomoći samo nakratko da zaboravim na probleme, a sutra kad se probudim opet će me ti isti problemi čekati s još jednim dodatnim problemom, mamurlukom... A možda ja ipak ne tražim utjehu u alkoholu. Možda sam ja ipak samo budala koja voli alkohol, voli da pije, da se oduzme i pravi ruglo od sebe... Ko će ga znati?!