Decembar je početak kraja.

Decembar je zatvaranje jednog poglavlja.

Decembar nam daje priliku da razmislimo o svemu što smo ostvarili u protekloj godini, da analiziramo da li smo bili dobri ili loši, uspješni ili neuspješni.

Decembar je i najradosniji mjesec u godini. Svi se mi radujemo praznicima i darivanju.

Većinom su to materijalni pokloni, jer većina ljudi još uvijek ne shvata da je nekim ljudima, posebno u ovim hladnim danima potreban zagrljaj, topla ljudska riječ, poljubac, riječ „volim te“, a ne parfemi, bunde i auta.

Decembar je obojen u prekrasnu bijelu boju.

December je romantičan mjesec. Svi zaljubljeni znaju o čemu pričam.

Neki ne vole decembar. Ne vole hladnoću, ne vole snijeg.

Ne vole čistiti snijeg, ne vole hodati kad je hladno i kad su ulice pune snijega.

To su mrgudi, ljudi koji i ne vole život.

Zaljubljeni i djeca najbolje poznaju i najviše vole čari zime i snijega.

Zaljubljeni znaju da su najromantičniji poljupci oni u snijegu, kad oborimo partnera na zemlju, uvaljamo ga u snijeg, a onda ga zaskočimo i poljubimo ga sočno, onako s puno buke. /Moram malo ukrasti Severinine stihove.)

Djeca znaju da je zimi najslađe sanjkati se, spuštati se niz brdo u svojim sanjkama, a kad kratki, hladni decembarski dan završi, otići kući popiti topli čaj ili toplu čokoladu, ušuškati se u krevet i gledati božićne filmove.

Nisam ni dijete, a treutno nisam ni zaljubljen, ali volim decembar. I hladnoću i snijeg.

Tačno je da baš i ne volim čistiti snijeg. Tačno je da ne mogu trčati ako padne snijeg i put zaledi. Tačno je da ne volim što moram staviti mnogo odjeće na sebe, ali decembar i praznici imaju tu neku svoju čar, radost protkanu romantikom. Tad svi gradovi širom svijeta zablistaju i nestrpljivo očekuju praznike.

Volim decembar.