PROKLETSTVO DVADESET PRVOG VIJEKA

Sjedim na stanici i čekam autobus. Dosadno mi je. Da bih izliječio dosadu, posežem za mobitelom. Prokletstvo davdeset prvog vijeka. Znamo instalirati svaku moguću aplikaciju, a ne znamo živjeti život. Blejimo u mobitele, kompjutere i televizore dok život prolazi pored nas. Listam bojave na  facebooku. Ništa pametno kao i uvijek. I sam se sebi smijem što sam opet posegao za mobitelom i vraćam ga natrag u džep. Pogledam naprijed i  vidim veliko prelijepo stablo oraha. „Ove godine je orah baš rodio“, pomislim u sebi dva mala goluba su sletila na orah i počela gugutati. Po načinu na koji su se gledali i kljucali jedno drugo, zaključih da su različitog spola. Pogledah lijevo i ugledah petoro djece koji bezbrižno jedu sendviče i uživaju u velikom odmoru. Vode neki svoj razgovor vrlo predano. U meni se probudila znatiželja, koju već neko vrijeme pokušavam pripitomiti,  htio sam čuti o čemu razgovaraju. No, pažnja mi ubrzo s djece prelazi na crnu Opel Vectru. Koja je tu prakirana otkako sam došao na stanicu.  Primjećujem da joj je lim isparan na nekoliko mjesta i zaključih da njen gazda ne vodi baš mnogo računa o njoj, jer meni bi osobno smetalo da mi je izgreban lim u auta. Iz auta se čuje pjesma „Hotel California“ od Eaglesa što mi je bilo veoma čudno, jer ljudi na našim prostorima pretežno slušaju narodnjake. Najednom primijetim da mi je nestala sjena,  a trenutak dva nakon toga nestane i svjetlosti. Pogledam  u nebo i vidim da se neoblačilo. Kiša samo što nije počela padati. Molim Boga da autobus dođe prije nego kiša počne padati. Imam veoma važan razgovor za posao. Međutim, ovaj put me Bog nije htio poslušati. Udario je jak pljusak. Dok je autobus stigao, pokisao sam kao miš. No, nije mi bilo krivo zbog toga. Čak sam bio i radostan na neki čudan, neopisiv način. Mislim da mi je pljusak pomogao da se osjetim živim. Ako i ne prođem na razgovoru neće biti neka šteta. Bar ću pokušati“, tješio sam sebe. U autobusu opet posegnem za mobitelom. Čovjek se nažalost teško rješava navika, posebno onih loših. Nisam ga ni  otključao, a već ga vraćam u džep. Dosadu odlučim liječiti razgledjaući prekrasne pejzaže, nasmiješene, druželjubive ljude... Nevjerovatno je što čovjek sve primijeti kada zaista gleda, kada posmatra život uživo, a ne preko prokletog displeja. Zavidim generacijama koje su  odrasle bez mobitela, kompjutera i televizora. Oni su zaista živjeli i nisu bili otuđeni jedni od drugih, kao što smo mi sada, uprkos  društvenim mrežama.