Moje ispovjedi koje sigurno nikoga ne zanimaju (10.04.2018.)

 

Oduvijek sam maštao o tome da budem poznat. 

Bio sam mnogo talentiran i inteligentan.

Nisam želio živjeti prosječnim životom.

Zašto bih to želio?

Prosječnim životom žive oni prosječni.

Zašto bih ja radio u proizvodnji ako znam šta se dogodilo 20. jula 2007. godine i još znam da je bio petak?

Zašto bih rintao u kafani po cijeli dan, trpio alkose i nepismenjakoviće kada znam da je 243 puta 317, 77031 a nisam koristio ni kalkulator niti metodu potpisivanja da bih to izračunao?

Zašto bih radio na autopraoni kada znam da je Cheyenne glavni grad američke savezne države Wyoming?

Da, sve ja to znam, ali opet sam prosječan i radio sam svakakve prosječne i ispodprosječne poslove.

Mnogi koji nemaju ni 10% moje inteligencije i nemaju nikakav talent ne bi radili takve "ponizne" poslove.

Nije me sram zbog toga, jer da bi se živjelo nekim "normalnim" životom, mora se raditi, jer novac neće pasti s neba, niti bilo šta drugo.

Lova se ne zarađuje molitvom niti sjedenjem u kući.

Novac se zarađuej radom.

Čitav život se borim da nešto postignem, da ostvarim svoje ciljeve i mislim da sam konačno nna dobrom putu da uspijem u tome.

Ali, naravno, da bi se stiglo do uspjeha, do vrha, uvijek se mora krenuti sa dna.