MONOLOG IZ AUTOBUSA Sjedim u autobusu i slušam muziku. Potpuno sam zamišljen. U svom sam svijetu, u svijetu gdje je sve po mom. Na stanici u Brci ulazi nana i odmah sjeda pored mene ne pitajući me da li je slobodno. S obzirom da je bila jako stara i da nigdje drugo nije bilo slobodnog mjesta, nisam ni riječ. Međutim, stara se izgleda najela mnogo bijelog luka. Mnogo se osjetila na bijeli luk. No, prešao sam i preko toga. Prvih par minuta nana je šutjela kao zalivena. Ali očito joj je bilo dosadno, pa je prekinula šutnju. Pričala mi je kako ima problema s komšijama. „Po čitav dan puštaju onu šejtansku muziku, sine moj“ . Pretpostavljam da je mislila na rock muziku. „Ne daju mi mira“, žalila se. Ja nisam bio raspoložen ni za slušanje, ni za pričanje. Smao sam šutio i slušao Vladu Georgijeva. Nakon što se nana izjadala o svojim komšijama, počela mi je pričati o svojoj komšinici koja ima davdeset tri godine, a još je neudata. „Sine moj, ne znam šta misli ta mala. Godine prolaz...