SLIJEDI SVOJE SNOVE, NE TUĐE!
Sretan PETAK svima osim Leu Messiju i reprezentaciji Argentine koja je popušila tri gola od hrvatske reprezentacije.
Svaka čast, momci! A posebno Luki Modriću.
Tema ovosedmične kolumne ipak nije Svjetsko prvenstvo u nogometu već moja posjeta zemlji Srbiji prošli vikend.
Kada te svi počnu gušiti (posebno roditelji) i kada ti postane tijesno u malo gradu (čitaj: Brčko) neophodno je posjetiti neki malo veći grad gdje te niko ne poznaje , gdje si slobodan raditi što hoćeš, gdje ćeš zaboraviti sve brige i obaveze, crne misli i probleme i prepustiti se trenutku.
Iako trenutno nisam u najboljoj finansijskoj situaciji (moja uobičajena situacija), zaputio sam se prema srbijanskoj prijestolnici.
Čim sam stigao u Beograd, moje se raspoloženje naglo popravilo.
Prošle sedmice sam se osjećao stvarno katastrofalno.
Pritiskali su me svi sa svih strana i moram sam negdje pobjeći glavom bez obzira.
Eh da, prije nego počnem pisati o svom vikendu provedenom u Beogradu i Novom Sadu, moram reći da sam otišao kući ne javivši se svojima.
Samo sam se spakovao i izašao na vrata,
Zašto? Jer su me oduvijek kontrolisali i htjeli su da znaju svaki moj korak.
I tako je bilo čitav život.
Dok nisam počeo sam sebi zarađivati novac i odlučio da se odmetnem.
Tačno je da još uvijek živim s njima iako imam 24 godine, ali oni mi stvaraju toliki pritisak da je to ponekad stvarno nepodnošljivo.
Zbog toga sam izgradio novi karakter koji se suprotstavlja svima i koji želi samo sebi ugoditi.
To i jeste smisao života, zar ne?
Ugađati sebi, a ne drugima.
No, vratimo se Beogradu.
Preko bookinga sam napravio rezervaciju u nekom hostelu, zato što sam sirotinja, logično.
Nemam love da se razbacujem i da spavam u Moskvi ili Courtyard by Marriot.
Mogao sam ja i to platiti, ali bih u tom slučaju mgao sjesti na po' Trga republike i sisati palac.
Da, taj hostel je na Trgu republike 3, tačnije zavučen u toj trećoj zgradi, na drugom spratu.
Niko od Beograđana nije znao gdje se nalazi.
Dakle, ja sam od glavne autobuske stanice do Trga republike došao bez problema, ali mi je problem bio pronaći taj hostel.
I tako sam ja kružio neko vrijeme po Trgu republike dok nisam naišao na taksistu koji se ponudio da me odveze do tog hostela.
Kralj je napravio još jedan krug oko Trga republike i naplatio mi ni manje ni više nego 1900 dinara, što je cirka 32 marke.
Za jedan jebeni krug oko Trga republike ja sam njemu dao te 32 marke.
Taman kad pomislim da sam se konačno opametio, shvatim da sam još uvijek glup, nezreo i naivan i da imam još mnogo toga da naučim.
Ali, srećom uspio sam naći taj hostel.
Sa mnom su u sobi bili Kinez, Finac, Engleskinja i Kosovar (ne znam d ali se kaže Kosovac ili Kosovar ili se možda ipak kaže Kosovljanin xD, a ne da mi se provjeravati na Google-u).
I ja Bošnjo među njima.
Stvarno ubitačna kombinacija.
Srećom, s nama nije bio nijedan Arapin...
To kažem, jer bi nas sigurno probudio u 04:15h da klanja sabah.
Sa strancima sam progovorio samo par riječi, jer mi se nije dalo pričati engleski.
Pričao sam malo s Kosovarom koji me je počeo smarati s pričom o nezavisnosti Kosova, te razlici između Kosova i ostatka Srbije.
Iskreno, priča mi nije bila toliko dosadna, ali ja sam samo htio da izađem, da osjetim tu čar noćnog života tog grada gdje si vječno mlad.
Istuširao sam se...
Zube nisam oprao.
Zaboravio sam ponijeti četkicu i pastu za zube, a već je bilo kasno da odem negdje kupiti.
Ali zato je čovjek izmislio žvake i to u raznim okusima.
Našao sam se s dvojicom prijatelja koje sam do prošle subote poznavao samo na Facebooku.
Možda nekima djeluje čudno nalaziti se s ljudima koje nikad u životu nisi vidio, ali ja volim upoznavati nove ljude i volim avanture.
Kružili smo tako ulicama Beograda.
To je bila moja želja, jer sam htio da vidim osjetim i udahnem što više Beograda.
I jesam.
Moglo je još, ali morao sam ići dalje.
Uglavnom, moj zaključak je da je noćni život u Beogradu milijardu puta bolji nego u Brčkom.
U beogradu u svako doba, na svakom uglu, u svakoj ulici srest ćeš masu ljudi, dok u Brčkom poslije 11 maksimalno ćeš vidjeti desetak ljudi.
Izuzetak su naravno petak i subota.
Eh da, kao što sam već objavio u svom jednom statusu, najviše mi se svidio Kalemegdan i zauvijek će zauzimati posebno mjesto u mome srcu.
Razlog tome je jedan događaj...
Neću ulaziti u detalje.
To ću zadržati za sebe.
U hostel sam stigao oko 3 ujutro u nedjelju, a već sam u 8 morao ustati, jer mi je busticketforme pokazao da bus za Novi Sad ide u 9, a fotkanje sam dogovorio za 10 sati.
Naravno, dok sam se spremio i dotumarao do stanice, već je bilo 09:15h.
Srećom, u pola 10 je naišao bus za Novi Sad.
Naravno, opet sam imao problema da nađem fotografa.
Živio je u nekoj poprečnoj ulici, a po zlu mi se opet ugasio mobitel, kao i u Beogradu.
Nakon kruženja po novosadskim ulicama i isptivianja prolaznika, našao sam i tu famoznu ulicu Starine Novaka.
I to me je uputila mala djevojčica.
Našao sam zgradu i sad je bio problem naći stan.
Fotograf mi nije rekao u kojem stanu živi, a s obzirom da se on tek prethodni dan doselio u taj stan, njegovo prezime nije bilo na vratima, naravno.
Srećom, nabasao sam na muškarca i ženu koji su živjeli preko puta njega i brzo sam ga našao.
Mogu reći da me je lijepo dočekao.
Napravio mi je kafu i ispričali smo se kao da se znamo što godina, a i njega sam do prošle nedjelje poznavao samo preko Facebooka.
Nakon razgovora uslijeidlo je fotkanje.
Bio je jako zadovoljan mojim poziranjem, a i ja sam bio zadovoljan fotografisanje,.
Čekam da ih izradi i onda ću da ih objavim na Instagramu.
Upozorit ću vas da su malo eksplicitne.
Siguran sam da će mi moji dragi Brčaci zamjeriti i da će me neki obrisati, možda čak i blokirati, ali to me uopšte ne zanima.
Bitno je da sam ja sebi ugodio i ispunio svoj san, a poenta ove kolumne i jeste da slijedimo i ispunjavamo svoje snove i da ugađamo sebi.
Da se ne obaziremo na druge i na njihove želje.
Da ne budemo tuđa slika i prilika, već svoja.
S obzirom da ja sve nastuham, tako sam našao i teretanu u Novom Sadu.
Zove se "House of pain".
Odradio sam ramena i biceps.
I ispričao sam se s curom koja radi u teretani.
Nisam siguran da li sam joj zapamtio ime, ali mislim da se zove Biljana.
Uglavnom, vrlo lijepa, prijatna i zgodna djevojka, kao i svi Beograđani i Novosađani (ovo se odnosi samo na to da su prijatni, jer nigdje na ovom bijelu sivjetu nisu svi lijepi i zgodni).
Kad god budem imao priliku, posjetit ću ova dva grada.
Krivo mi je što to i dosad nisam činio, već sam sav svoj novac trošio na jednolične i monotone noćne provode u Brčkom.
Nakon teretane, zaputio sam se prema stanici, nazad u Brčko.
U Brčko sam stigao oko pola dvanaest naveče i samo sam potvrdio svoju teoriju da je Brčko "Grad duhova".
Odspavao sam samo par sati, jer sam se u pet ujutro zaputio prema BH prijestolnici.
I u Sarajevu sam se našao s drugom kojeg sam do ponedjeljka poznavao samo na Facebooku.
Za obilazak Sarajeva sam imao najviše vremena, jer sam sitgao rano ujutro i još sam i prenoćio.
Obišao sam dosta kafića i dva restorana.
Mogu reći da sam u sarajevu doboio i jeo i pio.
U ponedjeljak naveče sam konačno obišao i Baščaršiju, koju nisam obišao već duže vrijeme iako svake godine posjećujem Sarajevo.
U utorak ujutro sam se zaputio nazad prema Brčkom.
Telefon mi se opet ugasio pa sam bio primoran slušati autobuske priče starijih lica.
Srećom, ne dugo jer sam za pra minuta zaspao.
I probudio sam se kad smo već bili u Bijeljini.
U Brčko sam stigao u rano popodne.
I automatski sam pao u dperu.
Kada okusiš noćni život u Beogradu i Sarajevu, kada obiđeš tako velike gradove (iako mi nije prvi put), gradove koji nikad ne spavaju i kada odradiš erotsko fotkanje u Novom Sadu...
Povratak u malo, ograničeno Brčko čovjeku tepko padne.
Ali, Bože moj... Šta se može??!! Šta je, tu je!
Čitav život je preda mnom i nbit će još mnogo putvanja širom svijeta.
Nadam se!
Želim vam ugodan vikend uz nadu da će nam ljeto napokon doći.
A Leu Messiju i Luni želim brz oporavak nakon doživljenih poraza.
Primjedbe
Objavi komentar