NEOSTVARENI SNOVI

Sjedim na terasi i pušim cigaretu.
Razmišljam o svom životu.
O svom promašenom životu.
O, da! Čitav moj život je promašaj.
I ja sam promašaj.
Ništa mi ne ide od ruke.
Što god da uzmem da radim, ne ide mi...
Jeidno mi umjetnost ide od ruke.
Kad kažem umjetnost, prvenstveno mislim na pisanje.
U tome sam stvarno dobar...
Bar mislim da jesam...
Ali od toga nema hljeba.
Bar tako misle moji roditelji.
Po njihovom mišljenju, hljeba ima samo u proizvodnji i u teškim fizičkim poslovima, tzv. rintanju.
Donekle su i u pravu.
Jebiga, živimo u Bosni i Hercegovini.
Ovdje se definitivno ne može živjeit od umjetnosti.
Ne može se živjeti od umjetnosti u državi u kojoj ljudi ne znaju šta je umjetnost.
U državi u kojoj su ljudi zatucani, zalupani, ograničeni...
Ni sam ne znam više kako da ih opišem.
Samo znam da ne želim raditi bilo kakav posao samo da bih preživio.
Radije ću onda umrijeti.
Šta će mi život ako radim posao koji ne volim pa moram proklinjati svaki trenutak proveden na tom radnom mjestu.
Sigurno ćete pomisliti da sam neradnik, ali to nije tačno.
Radio sam ja svakakve poslove.
Rintačio sam, što se kaže.
Davao sam na poslovima suze, krv i znoj.
I opet bih bio spreman na to, ali negdje gdje imam nekoga s kim imam zajednički jezik, s kim dijelim ista mišljenja i stavove, nekoga ko me voli bezuslovno, s kim mogu ploviti kroz život.
U gradu u kojem se sojećam slobodno i komotno da radim sve što hoću i budem to što jesam.
U nekom velikom gradu.
Gradu koji uvijek sija.
Gradu koji nikad ne spava.
Toliko imam želja, a pstvarenja veoma malo.
Zasjat će i moja zvijezda jednog dana.
Nadam se.
Jednog dana, u bližoj budućnosti.
Živjet ću u gradu koji volim, raditi posao koji me čini sretnim i voditi ljubav s nekim ko me ispunjava.
A dotad...
Moram prestati maštati nakratko i vratiti se u surovu realnost.
Nažalost!