BIJEG OD SUROVE REALNOSTI

Vozim se u autobusu. Slušalice su mi u ušima. Slušam „Bolje da sam druge ljubio“ od grupe Kerber i ignoriram sve oko sebe. Odlutao sam negdje daleko, na mjesto gdje često zalazim, na mjesto gdje je sve po mom, na mjesto gdje se osjećam sretno i sigurno, na mjesto gdje vladaju ljubav i mir, gdje svi žive u harmoniji. To moje mjesto iz snova je prelijepa zelena livada prepuna prekrasnog cvijeća svih boja, slatkih životinja svih vrsta, malenih, šarenih, krhkih leptira. Na desnoj strani nalazi se grupa mladića i djevojaka koji se druže i smješkaju. Jedan momak svira gitaru i pjeva najljepše rock lbalade, a ostali ponavljaju tekst za njim i potpuno se prepuštaju ekstazi. Na lijevoj strani mladi bračni par, crnkinja i bijelac  se strastveno ljube ignorirajući sve oko sebe i uživajući u svojoj ljubavi. U sredini se bezbrižno  igraju malena dječica. Na licima i u očima im se vide beskrajna radost i zadovoljstvo. Na toj livadi su ljudi svih rasa, svih religija, svih nacija, ali nikome od njih to nije bitno. Bitno im je samo da se vole, da se druže, da se igraju, da uživaju u životu, da svaki dan žive kao da im je posljednji. Oni nemaju vremena za zavist, mržnju i ratove, jer su zauzeti svojim životima koji su ispunjeni ljubavlju i veseljem.

Pjesma je završila. Dok čekam da krene sljedeća, nakratko se opet vratih u realnost... u surovu realnost. Vratih se opet u onaj svijet u kojem zaista živimo, u svijet gdje vladaju mržnja i ratovi, gdje ljudi zavide jedni drugima na bogatstvu i izgledu, u svijet gdje ljudi ponižavaju i vrijeđaju jedni druge samo zato što su drugačiji, u svijet gdje još uvijek vlada spolna diskriminacija, u svijet gdje se ljudi ubijaju zato što su druge rase, nacije ili religije, u svijet gdje bogati tlače siromašne i ponašaju se prema njima kao robovima. Preko puta mene jedan zločesti dječak vrijeđa  umiljatu, slabašnu djevojčicu govoreći joj da je ona glupa, da ona ne može činiti sve one stvari koje on može, jer on je muškarac, a ona je samo glupa, nesposobna ženska. Na kraju autobusa dvije djevojke se žestoko tuku. Vadim slušalice iz ušiju i od drugih saznajem da je razlog tome što je bogatašica  siromašnu djevojku nazvala najgorim pogrdnim imenima samo zato što sebi ne može priuštiti markiranu odjeću. Pogledam kroz prozor i vidim dvadesetak radnika koji protestvuju i zahtjevaju svoja radnička prava, ali niko ih ne sluša, niti iko obraća pažnju na njih. Moćnici prolaze pored njih kao pored duhova. Na radiju čujem da je izvršen još jedan teroristički napad u Siriji, da je osamnaestero poginulo, da vojnici Mijanmara sistematski siluju žene Rohinje... Suze mi krenu na oči. Ne mogu to više slušati. Ne mogu se pomiriti s tim da živim  u tako strašnom svijetu, gdje se ljudi ponašaju jedni prema drugima kao zvijeri. Tek tad shvaćam značenje izreke „Čovjek je čovjeku vuk“. U šta se to čovječanstvo pretvorilo, pitam sam sebe, a odgovora nemam. Vrijeđamo, ponižavamo, tlačimo i prolivamo krv bez razloga. Trebamo se sramiti, jer je ljudska istorija ispisana krvlju. Trebamo se sramiti što su nam mediji i društvene mreže isprale mozgove, što smo postali površni, što imamo iskrivljenu sliku o pravim vrijednostima i cijenimo samo nebitne stvari. Opet stavljam slušalice u uši i nastavljam slušati muziku. To je moj način da pobjegnem od surove stvarnosti koja me opet čeka čim izađem iz autobusa i izvadim slušalice iz ušiju. Bježanje od stvarnosti nije nikakvo rješenje, jer kad-tad se opet moramo vratiti u tu stvarnost koju toliko mrzimo i suočiti se sa svim problemima koje ona donosi. Ali... Opet volim bar na kratko pobjeći od stvarnosti... Stvoriti sebi u glavi sliku svijeta kakav želim da bude... I nadati se će se moje želje i snovi jednog dana ostvariti.