PROKLETI NOVEMBAR

I tako dođoše i ti kratki mračni, hladni dani i još mračnije i hladnije duge noći. Ti hladni jesenji novembarski dani me uvijek podsjete na naš rastanak, na vrijeme kad sam te izgubio. Svakog novembra u mome srcu vlada velika tuga. Iako sam već odavno obnovio život sa jako dobrom i lijepom ženom s kojom očekujem i blizance i dan-danas te se sjetim. Tačno je ono što kažu da se prva ljubav nikad ne zaboravlja. Ti si živi dokaz za to. Iako su prošle tolike  godine, nisam te uspio zaboraviti. Noću mi često dođeš u snove i pokloniš mi svoj prekrasni, blistavi osmijeh. Kada mi dođeš u snove, ponovno probudiš one stare osjećaje u meni. Podsjetiš me na one sretne dane kada je naša ljubav bila u punom cvatu i kada je naša ljubav doživjela najveću slavu. Ne mogu ti odoljeti i krenem te poljubiti, ali kad nam se usne dotaknu, probudim se i shvatim da je sve bio san. Shvatim da je naša ljubav ipak zauvijek gotova, da više nikada nećemo biti zajedno, da smo oboje krenuli svojim putem, putem koji nas je zauvijek razdvojio i koji nas vjerovatno više nikada neće spojiti. Ali, i ako nas spoji, siguran sam da više nikada nećemo proživjeti našu ljubav, jer se nećemo usuditi. Znam da ja nikada ne bih mogao povrijediti moju suprugu, jer je ona predobra žena, vrijedna divljenja, žena koja mi je pomogla da ponovo otkrijem ljubav. Istina je da nju volim na malo drugačiji način nego tebe i da ono što osjećam prema njoj nikada neće biti jače od onoga što sam osjećao prema tebi, ali ipak su moja osjećanja prema njoj veoma posebna i jaka. Siguran sam da si i ti započela novi život. Možda si me potpuno zaboravila i preboljela... Mislim da i Ivana primjećuje da još uvijek osjećam nešto prema tebi. Primjetila je da noćima nemam mira, da se noćima budim, da šetam po kući bez cilja, da krišom od nje zapalim cigaretu iako sam je uvjerio da sam prestao. Znam da joj nije svejedno zbog toga, ali što mogu. Ne mogu protiv svojih osjećanja. Vjeruj mi, i ja bih najradije volio kad bih te mogao potpuno preboljeti i zauvijek te zaboraviti, ali ne ide... Koliko god se trudili da kontroliramo svoja osjećanja, koliko god pokušavali da nam mozak nadjača srce, ne uspijevamo. Da si se bar dovoljno borila za našu ljubav, siguran sam da bi sve bilo potpuno drugačije. Pobjegli bismo od ove hladne balkanske jeseni i otišli u toplije krajeve, u krajeve u kojima sunce ne zalazi i zima ne dolazi. Bili bismo na nekoj plaži u Cancunu, kupali bismo se i vodili ljubav po cijeli dan. Naša dječica bi pravila dvorce od pijeskana prekrasnim meksičkim plažama. Bili bismo najsretniji par samo da si ti imala dovoljno hrabrosti i borila se za našu ljubav, da si se usudila pobjeći sa mnom te kišne, hladne novembarske večeri. Ali nisi... Dopustila si da ti roditelji odrede sudbinu i unište život. Nikada me nisu voljeli sve su činili da nas razdvoje samo zato što sam ja tada bio siromašan. Nisu ni slutili da ću jednoga dana postati jedan od najupješnijih biznismena u regiji. Da su znali za moju svijetlu budućnost, siguran sam da bi priča bila drukčija. Ali... možda je ovako i bolje. Ne vjerujem da bih mogao trpjeti snobove od tvojih roditelja. Ne vjerujem da bih mogao s njima ići na večere i zabave kod drugih bogatih snobova kao što su i oni. Mada, zbog tebe bih i to podnosio, jer mi je tada bilo najvažnije da smo zajedno. Prestaje kiša, oblaci se razilaze, pojavljuju se zvijezde. Sutra će biti sunčano. Tako je bilo i dan nakon  našeg rastanka. Nijedan novembar ne može proći a da me ne podsjeti na nas. Nijedna jesenja kiša ne može pasti a da ne pustim suzu zbog nas, zbog propuštene prilike, zbog izgubljene ljubavi. Mrzim prokleti novembar. Dao bih sve da mogu ubrzati vrijeme i preskočiti novembar. Nažalost, ne mogu. Nisam Bog. Cijeli mjesec se moram nositi s boli u mome srcu. Ta bol je uvijek prisutna u meni, ali u novembru je najjača...