OTUĐENOST (ŽELIM...)

Elena je sjedila ispred kamina i tupo zurila u vatru koja je silovito gorjela. Njenom mužu se nije sviđala tišina pa ju je obasuo pitanjima: „Što je bilo, mila? Zašto šutiš cijelu večer? Jesi li dobro?“

„Pitaš me što mi je? Želim letjeti slobodno kao ptica, želim se vinuti među zvijezde i dotaknuti ih. Želim sjesti na Harley Davidson, pobjeći od odgovornosti, modernog svijeta i voziti se u nepoznatom pravcu dok mi blagi povjetarac prolazi kroz kosu. Želim uzeti slobodan utorak i provesti ga s tobom ležeći u krevetu, zagrljeni dok jedemo pizzu i gledamo naše omiljene filmove. Želim da cijelu noć plešemo uz „naše“ pjesme dok nas noge ne zabole.  Želim da mi svaki dan ponavljaš koliko me voliš. Želim da me osvojiš ponovo kao što si to učinio prije deset godina. Želim da vodimo ljubav pod vedrim nebom dok nas mladi mjesec posmatra, kao što smo to radili kad smo bili mlađi. Želim se osjetiti živom... Želim sve to, a ne dobijam ništa. Eto to mi je“, pomislila je u sebi. „Nije mi ništa“, odgovorila je, nabacila Mona Lisin osmijeh na svoje njegovano, mladalačko lice  i zašutjela. Šutili su oboje. Mrtva tišina je vladala cijelu noć. Nekad su bili ludo zaljubljeni mladi bračni par... a sada su izgledali kao dva otuđena stranca koji su se sreli prvi put u životu.