Već duže vreme, odnosno kako sam prvi put posetio Beograd, želim da živim u Srbiji, tj. u Novom Sadu ili Beogradu, jer mi se i Novi Sad mnogo svideo kada sam ga posetio prvi put. Srbija je, budim se reći, drugačija od Bosne i Hrvatske. U Novi Sad i Beograd možrš ući a da te niko ništa ne zapitkuje bi da te ružno pogleda. U Bosni je već drugačija situacija zbog radoznalosti a u Hrvatskoj je situacija postala nepodnošljiva zbog nacionalizma i vandalizma. I tako sam se konačno ovog utorka odlučio preseliti u moju voljenu Srbiju, ali ne u Novi Sad ili Beograd, već u Pančevo. Pančevo je mnogo manji grad od Beograda, lakše se u njemu snaći i dosta je jeftiniji od Beograda. A osim toga, nije ni 20km udaljen od Beograda tako da uvek mogu otići u Beograd kad god se zaželim buke, flauta i svetska velegrada. Znam da ću naleteo na mnoge prepreke na putu ka uspehu, jer pre svega nemam državljanstvo Republike Srbije, ali ja sam spreman sve to istrpeti kako bih došao do cilja, jer sam svestan da jedino u Srbiji mogu ostvariti ono što želim, da mogu predstaviti svoje talente i postati poznat. Iako mi teško pada što sam morao napustiti meni neke drage ljude, iako postoji mogućnost da možda neću uspeti u svom naumu, ipak neću odustajati od svojih snova i ostaću živeti u Pančevu, jer mnogo mi se sviđa Srbija a još više Srbi.
Oduvijek sam htio biti poznat. To mi je bila najveca zelja u zivotu. Nekako sam od rođenja predosjecao da nisam stvoren za male stvari, da me je Bog predodredio za velike stvari... A iskreno, kao i sva omladina ovih novih generacija, nisam htio raditi teske i prljave poslove za male pare. A iskreno, zasto bih ja i radio takve poslove kad sam bio talentiraniji i inteligentiniji od svojih vrsnjaka. Imao sam smisla za knjizevnost i i kinematografiju. Svaki svoj slobodan trenutak koristio sam za pisanje prica, romana, sinopsisa i scenarija za filmove. Nazalost, nisam mogao objaviti svje knjige, niti sam mogao ponuditi svoje scenarije nekom redatelju. Iako je vecina mojih vrsnjaka odbijala raditi teske poslove, ja sam ih radio. Radio sam u jednoj firmi u kojoj su se proizvodile drvene gajbe za voce. Dnevnica mi je bila minimalna, sugavih petnaest maraka. Ali da sam bar pravio samo gajbe u toj firmi... Ne, radio sam i mnogo gore poslove.... krcio sam mu dvoriste, kopao, sla...
Primjedbe
Objavi komentar