Uvek su mi govorili da ljubav uvek dodjem kada ti je najteže kako bi ti pomogla da prebrodila krizu, da dodje onda kada joj se najmanje nadamo. Nekako sam ceo život verovao u to, ali su me beogradski pederi pokušali uveriti u suprotno i uspeli su u tome..izgubio sam sve emocije u sebi. Mislio sam da više nikada neću osetiti ljubav, sve dok on nije ušao u moj život tu drugu nedelju u januaru 2020.
Oduvijek sam htio biti poznat. To mi je bila najveca zelja u zivotu. Nekako sam od rođenja predosjecao da nisam stvoren za male stvari, da me je Bog predodredio za velike stvari... A iskreno, kao i sva omladina ovih novih generacija, nisam htio raditi teske i prljave poslove za male pare. A iskreno, zasto bih ja i radio takve poslove kad sam bio talentiraniji i inteligentiniji od svojih vrsnjaka. Imao sam smisla za knjizevnost i i kinematografiju. Svaki svoj slobodan trenutak koristio sam za pisanje prica, romana, sinopsisa i scenarija za filmove. Nazalost, nisam mogao objaviti svje knjige, niti sam mogao ponuditi svoje scenarije nekom redatelju. Iako je vecina mojih vrsnjaka odbijala raditi teske poslove, ja sam ih radio. Radio sam u jednoj firmi u kojoj su se proizvodile drvene gajbe za voce. Dnevnica mi je bila minimalna, sugavih petnaest maraka. Ali da sam bar pravio samo gajbe u toj firmi... Ne, radio sam i mnogo gore poslove.... krcio sam mu dvoriste, kopao, sla...
Primjedbe
Objavi komentar