PROLAZNOST ŽIVOTA

Kako je život prlazan, nismo toga ni svjesni.

Eto jučer je umro stari Meha.

U petak je bio sav razdragan, sretan... Pun snage. Ispred kuće je kosio travu.

A jučer je  preselio na ahiret.

Siguran sam da nije planirao umrijeti.

Ma šta ja to pričam?!  Nikad niko od nas ne planira umrijeti. Svi mi planiramo vječno živjeti.

Svi mi mislimo da smo iznad smrti, da smo jači od Boga.

 Bog nas ponekad pusti da se silimo. Pusti nas sa vidi dpkle smo spremni ići.

A onda iznenada nam  odluči pokazati da je tačna ona izreka da ničija nije do zore gorjelai ukine nam svu tu silu, svu moć koju zapravo nikad nismo ni imali. Samo smo sebe zavaravali da smo moćni i silni.

Bog je ipak iznad svih nas, daleko moćniji...

Ali on se nesili, nit se pokazuje kao mi.

On djeluje u tišini. Posmatra nas.

Pusti nas da radimo što hoćemo. A kad više ne može da trpi naše gadosti, onda nam odluči pokazati ko je zapravo gazda na ovom svijetu.

Tada shvatimo da smo mi samo zapravo mali dio svega ovoga... Prašina... Čestice prašine... Ništa više.  

Ali nakon izvjesnog vremena, opet se počnemo siliti, jer čovjek je  jednostavno takav.

Voli da se osjeća moćnim, superiornim.

Prepiremo se jedni s drugima. Potpuno zaboravljamo činjenicu da je život kratak i da se trebamo truditi da ga što bolje proživimo, u ljubavi i slozi.

Kad bi čovjek bio svjestan koliko je život kratak, u njemu nuopšte ne bi bilo prostora za mržnju, pohlepu i zavist.