PONOVNO ŽIV

 

 

Stojao sam na mostu i zurio sam u rijeku koja je polako tekla, kao i moj beznačajni, monotoni život. Otkad sam izgubio svoju voljenu i našu dragu djecu izgubio sam vjeru u život, Boga i u ljude. Otkad sam ostao bez njih, moj je život izgubio svaki smisao. Postao sam duh... Živi mrtvac... Nisam živio... Nisam čak ni životario... Budio sam se bezvoljan. Odlazio na posao. Radio osam sati kao robot. Samo zato što moram. Bez ikakvih emocija. Nakon posla bih se vraćao kući. Zurio bih u glupu kutiju, koju smo mi ljudi nazvali televizor, i pio bih do ranih jutarnjih sati. I tako svaki dan. Nikad se ne bih naspavao. Mršao sam. Počeo sam dobijati podočnjake. Ostario sam u ranim tridesetim. Počeo sam se osjećati kao Christian Bale u filmu „Nestajanje“. Jedina je razlika bila u tome što sam ja bio priseban i nisam izmišljao nikakve imaginarne ljude. Kao što sam već rekao, moj život je izgubio svaki smisao. Nakon što je moj prokleti vozač skrivio prometnu nesreću u kojoj su poginuli moja supruga i djeca, i ja sam prestao s njima živjeti. Prokleti gad je proveo par mjeseci u zatvoru, jer je vozio u alkoholiziranom stanju. Čini se da sudija nije ni uzeo u obzir da je gad skrivio smrt tri osobe  i meni uništio život, također. Sada se gad šepuri gradom bez srama, kao da je postigao neko dobro djelo, a ne usmrtio moju suprugu i moja dva mala anđela. Bog mi je svjedok da sam bezbroj puta razmišljao o tome da ga ubijem... ali nekako bih se uvijek uspio suzdržati. Znam da ipak to nije htio učiniti namjerno. Kriv je što je pijan sjeo za volan... ali znam da ih nije htio usmrtiti. I tako... Nakon devet mjeseci bez svoje voljene i svojih sinova, napokon sam skupio htrabrosti da okončam ovu agoniju od svog života i pridružim im se zauvijek na onom svijetu. Dok sam stojao na mostu i zurio u rijeku, skupljao sam hrabrost da skočim... Uvijek sam zapravo bio kukavica... Tako sam se bojao i skočiti u bezdan. Iskreno, sumnjao sam da ću ako umrem pridružiti se svojoj supruzi i mojim anđelima. Moja supruga je bila nevinašce, a djeca su naravno bezgrješna... Ali ja nisam bio cvjećka. Svoje bogatstvo nisam stekao baš na najlegalniji način... Bilo je tu nekih sitnih prijevara... Zato sam sumnjao da ću im se pridružiti u raju.  A iskreno, pomalo sam i sumnjao u postojanje drugog svijeta... Vječnog života. I dok sam tako stajao i skupljao hrabrost da skočim u ponor, iza leđa mi je prišla ona. „Gospodine, ako planirate skočiti, molim vas, nemojte to činiti. Bar ne preda mnom. Užasavam se smrti. Ali, bilo bi lijepo kad ne bi nikako skočili...“, govorila je. Nisam mogao a da se ne okrenem. Imalo je tako lijep glas... Ženstven... Pomalo erotičan. Kad sam se okrenuo, ugledao sam prelijepu, visoku crnku sa zelenim očima. Bila je moj tip žene. Takve sam žene obožavao. Pomalo je ličila na moju suprugu. Osmjehnula mi se i nastavila govoriti: „Koliko god da vam je život težak, nemojte se predavati. Probajte naći snage i razloga da nastavite sa životom“. „Izgubio sam suprugu i djecu. Nemam razloga da živim“, počeo sam joj govoriti kroz plač. „Ali zar ne mislite da je Bog imao razlog zašto vas je ostavio na životu? Sigurna sam da ima neki plan za vas. Ne bi vas bez razloga ostavio na životu. Vaš život na Zemlji još nije gotov. Još morate dosta toga učiniti, a što tačno, samo Bog zna“. „I ti bi kao trebala biti anđeo kojeg je Bog poslao da me odgovoriš od samoubojstva?“, upitao sam je smješeći se. U svoj toj agoniji sam skupio snage za sarkazam koji je bio svojstven mojoj osobnosti. „Eh, dragi moj. Daleko sam ja od anđela. Grješna sam i ja, kao i svi ljudi. znate da je i Isus rekao tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen na preljubnicu... I niko ga nije bacio... Svi su otišli svojim kućama... Možda si mislio da sam svetica zbog mog anđeoskog lica... Ali vjeruj mi da su takve najgore“, rekla je i blago se osmjehnula... Blago, ali dovoljno da primijetim da je imala prelijepe, biserno bijele zube... Ah, Bože moj! Kakvu si mi ljepoticu poslao. Umjesto da ti budem zahvalan i iskoristim svoj šarm da je zavedem i privedem je kući, ja još uvijek razmišljam o samoubojstvu. I ja sam se njoj blago osmjehnuo. „Znaš, sladak si. Imaš lijep osmijeh“, nastavila mi je govoriti koketno. „Ej, mala, prestani flertovati sa mnom“, rekao sam joj, a molio sam Boga da nastavi. Već devet i pol mjeseci nisam imao nikakvog fizičkog kontakta sa ženom, čak nisam ni flertovao ni s jednom. Svih tih 280 dana sam razmišljao samo o svojoj Danijeli, i našim anđelima, Marku i Borisu. Ali kad sam ovu ljepoticu ugledao, osjećanja u meni su se opet počela mijenjati. Više nisam osjećao tjeskobu, agoniju, tugu i bol. U meni se opet počela buditi neka radost. Opet sam poželio osjetiti ljubav. Crnokosa krasotica koja je stojala ispred mene mnogo mi se svidjela. Nek mi oprosti moja draga Danijela, ali imao sam veliku želju da je poljubim. Primijetio sam da i ona to želi. Samo... Ne znam što je vidjela to u meni. Nekada jesam bio zgodan macan. Bio sam veoma poželjan među ženama, ali sada nisam ličio ni na šta. Bio sam mršav. Imao sam velike podočnjake. Izgledao sam poput zombija. Ali, ona je očito nešto vidjela na meni. Na kraju, ne zaljubimo se u nečiji izgled, već u dušu i karakter. Izgled je najbitniji samo onim površnima. Prišla mi je i poljubila me, onako sočno... Strastveno... Bog mi je svjedok da sam joj se htio oduprijeti... Ali jednostavno nisam imao snage, a ni volje... Među nama je frcala strast... Svidjeli smo se jedno drugome. Bilo je jasno da je sudbina uplela svoje prste u naše živote i spojila nas... Ljubili smo se strastveno  par minuta, a onda je ona napokon progovorila. „Znaš, sad bih te vrlo rado pozvala u stan, ali ne želim da pomisliš da sam laka. Uostalom, ne vodim kući muškarce koji mi se ozbiljno svide nakon prvog spoja... U stvari, ovo i nije bio spoj... Ne znam kako ni da nazovem ovo... Možda bliski susret treće vrste?“ Oboje smo se nasmijali. „A uostalom, možda još uvijek planiraš da se ubiješ, a ja te ne želim ometati u tvome naumu“, rekla je i opet se slatko nasmijala. Ni ja nisam mogao odoljeti da se ne nasmijem. „Vjerovala ili ne... Sada se više ne želim ubiti... A ti si razlog tome. I dalje mnogo volim svoju suprugu i duša me boli što ona i moji anđeli nisu više dio mog života, ali kao što si ti rekla, Bog me je sigurno s razlogom ostavio u životu, a mislim da si taj razlog ti. Bog nas je želio spojiti. Ja sam sada vrlo sjeban. Ostao sam sam, bez igdje ikoga. Tužan i napušten...“ „ I ja sam u istoj situaciji. Skoro sam ostala bez roditelja. Dečko me je ostavio prije tri mjeseca. Ni meni nije idealan život, ali ja sam naučila da se suočavam osmijehom sa životnim nedaćama. Nikad nisam pomislila da se predam... i mislim da me je sam Bog poslao večeras tebi. Mislim da nas je Bog večeras spojio kako bi nas oboje spasio od samoće i tuge“, rekla mi je i poljubila me opet. „Mislim da si u pravu. By the way, ja sam Dario“, rekao sam joj i pružio joj ruku“. „Ja sam Tanja“, odgovorila mi je pružanjem ruke i blistavim osmijehom. I to je stvarno bila istina. Sam nas je Bog spojio. Ubrzo smo se preselili jedno kod drugog, a sada šest mjeseci kasnije odbrojavamo dane do našeg vjenčanja. Nismo se planirali vjenčati, ali smo morali to učiniti, jer je Tanja zatrudnjela. A kako smo oboje potjecali iz tradicionalnih obitelji, smatrali smo da je u redu da se vjenčamo. Ponovno sam vratio vjeru u Boga, u sudbinu, ljubav i život... I dalje ne prođe nijedan dan da se ne sjetim svoje supruge i svojih sinčića, ali sam naučio živjeti bez njih. Bog mi je podario novu suprugu i novog sina. Takav je život. Nekad nam podari nešto, a nekad nam oduzme nešto. U životu ne možemo imati sve. Ali bez obzira na to, život je lijep i trebamo se truditi da ga što bolje proživimo.