Dok me posmatra tim prelijepim zelenim očima, ne treba mi ništa više u životu. Poželim samo da izgubim u njenim očima i ostanem tu zauvijek. Da zaboravim na sve što donosi vanjski  svijet. Mogao bih vječno ostati s njom u sobi. Ne treba mi ništa više. Ni hrana, ni piće, ni zrak, jer je ona sve  ono što mi je potrebno za život. A tek njeni biserno bijeli zubi, njena svilenkasta koža koja miriše na Masrellais losion za tijelo.. Tri vrste cvijeća i aroma badema... O, ne, ne! Opet se oglasio prokleti alarm. Opet me je probudio kad mi je bilo najslađe sanjati. Bilo je lijepo dok je trajalo, ali nažalost jutro me  uvijek vrati u stvarnost i podsjeti me na obaveze koje me čekaju. Proklete obaveze! Mrzim ih! Mrzim svoj posao! Mrzim raditi po čitav  dan na onoj jebenoj CNC mašini i gledai kolege koje ne pdonosim. Jedian radost u životu koju imam je ona prokleta kutija u koju blejim do sitnih sati kad dođem s posla i jebena dvolitra Pana. I naravno, ona! Moja imaginrana brineta sa zelenim očima i zanosnim bokovima. Eh, kako je lijepo sanjati! Ali.. Od snova se ne živi, nažalost.