My world... My rules

Dok me posmatra tim prelijepim zelenim očima, ne treba mi ništa više u životu. Poželim samo da izgubim u njenim očima i ostanem tu zauvijek. Da zaboravim na sve što donosi vanjski   svijet. Mogao bih vječno ostati s njom u sobi. Ne treba mi ništa više. Ni hrana, ni piće, ni zrak, jer je ona sve   ono što mi je potrebno za život. A tek njeni biserno bijeli zubi, njena svilenkasta koža koja miriše na Masrellais losion za tijelo.. Tri vrste cvijeća i aroma badema... O, ne, ne! Opet se oglasio prokleti alarm. Opet me je probudio kad mi je bilo najslađe sanjati. Bilo je lijepo dok je trajalo, ali nažalost jutro me   uvijek vrati u stvarnost i podsjeti me na obaveze koje me čekaju. Proklete obaveze! Mrzim ih! Mrzim svoj posao! Mrzim raditi po čitav   dan na onoj jebenoj CNC mašini i gledai kolege koje ne pdonosim. Jedian radost u životu koju imam je ona prokleta kutija u koju blejim do sitnih sati kad dođem s posla i jebena dvolitra Pana. I naravno, ona! Moja imaginra...

Oduvijek sam htio biti poznat. To mi je bila najveca zelja u zivotu. Nekako sam od rođenja predosjecao da nisam stvoren za male stvari, da me je Bog predodredio za velike stvari... A iskreno, kao i sva omladina ovih novih generacija, nisam htio raditi teske i prljave poslove za male pare. A iskreno, zasto bih ja i radio takve poslove kad sam bio talentiraniji i inteligentiniji od svojih vrsnjaka. Imao sam smisla za knjizevnost i   i kinematografiju. Svaki svoj slobodan trenutak koristio sam za pisanje prica, romana, sinopsisa i scenarija za filmove. Nazalost, nisam mogao objaviti svje knjige, niti sam mogao ponuditi svoje scenarije nekom redatelju. Iako je vecina mojih vrsnjaka odbijala raditi teske poslove, ja sam ih radio. Radio sam u jednoj firmi u kojoj su se proizvodile drvene gajbe za voce. Dnevnica mi je bila minimalna, sugavih petnaest maraka. Ali da sam bar pravio samo gajbe u toj firmi... Ne,   radio sam i mnogo gore poslove.... krcio sam mu dvoriste, kopao, sla...